Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

ponedjeljak, 21.01.2008.

O tami koje nema


Na početku nove godine kad svi očekujemo da će stari problemi postati neki sasvim novi, rješenja i čuda koja će od nas napraviti bolje ljude, ja sam odlučila odraditi svoj dug. Barem jedan. Tekst o bivšem vremenu, dobu tame koje me zadesilo prije punih dvadeset godina. Tako davno, jedva da se sjećam osobe koja je sve to živjela. Pitala sam se ovih nekoliko mjeseci zašto baš moram pisati o tome, sve je to bilo tako mučno i već je odavno iza mene, a i moja potreba da čitateljima predam djelić energije s izvora na kojem se ja napajam u raskoraku je s predajom o tami... Ja ne želim opet tamo, ali ima razloga zašto bi se trebala osvrnuti.

Jedan od njih je taj što tama postoji i ne treba joj okretati leđa. Poricanje neće donijeti njen nestanak već samo košmar koji zastire pogled. Želim vam reći da postoji naličje ovoga svijeta i da kada osjećate da netko stoji iza vas najčešće netko i stoji, čak i kada se čini da ne stoji. Postoji svijet koji možete vidjeti očima ali postoji i jedan drugi svijet koji možete vidjeti samo nekim drugim očima. Ništa strašno. Sve je to ok, mi imamo „oči“ i za taj drugi svijet, samo ih rijetko koristimo. Ne treba se bojati već treba učiti. Strah je dobar kad nas upozorava na opasnost, ali kad nas paralizira ili donosi odluke umjesto nas onda je naš najgori neprijatelj. Želim reći svima onima koji su već iskusili susrete s bićima iz drugih svjetova da su dobili dar kojeg se ne trebaju bojati, njihove „druge oči“ su već otvorene, a da bi na njih sasvim progledali poneki moraju proći težak put. Ja sam ga prošla, prije puno godina.
Da bi znali pomagati drugima barem jednom se moramo boriti i za vlastiti život.

Neću vam govoriti o stvarima koje sam vidjela i prošla jer bi mogla nekoga od vas dobrano uplašiti, a to nikako ne želim. Neću spominjati ni neke uvriježene termine jer ne bi htjela ovdje navući slučajne prolaznike koji su se u traženju puta našli na stranputici. Želim vam samo reći da postoji svijet tame izvan našega svijeta koji je istovremeno i dio njega, da postoje bića koja bilo u suradnji s ljudima bilo samostalno ovdje parazitiraju i ko zna s kojim motivima postoje i sapliću se o nas. I ako vam netko kaže da su onostrana bića, više sfere ili svjetovi nastanjeni samo svijetlim bićima koja su dobra i plemenita i žele pomoći ljudima, taj vas laže.
Ja sam odavno prošla kroz tu vatru. Sjećam se košmara, snova u kojima sam se borila i svih bića izašlih iz mraka koja su se zavlačila u moje korake. Sjećam se osjećaja straha i nemoći, a još i više osjećaja straha od vlastite unutrašnje tame i moći koju sam imala. Bilo je pogrešno što ju nisam koristila. Sjećam se pomoći koja je dolazila kad god sam je zatražila, brzo i baš u obliku u kojem sam je tražila. Sjećam se posljednje bitke koju sam vodila u snu koji nije bio san, sjećam se mirisa tamjana koji se pojavio u središtu moje sobe kada je sve bilo gotovo i potpune tjelesne i duhovne iscrpljenosti od koje se sam oporavljala godinama. Bilo je to vrijeme raznih čudesa. Sjećam se sveg znanja kojeg sam stekla. Sve što danas mogu i znam započelo je tada. Naučila sam vjerovati sebi, vidjeti, naučila sam govoriti i slušati van ovoga svijeta. Naučila sam gdje se nalazi izvor moje snage i da je pomoć uvijek tu, samo je treba zatražiti.

Borba je za mene prestala godinama nakon rata s vanjskim neprijateljima. Tek kad sam prihvatila svoju mračnu stranu, svoju razornu snagu i moć, zvijer u sebi koja će rastrgati svako biće koje joj nepravedno stane na put, tek onda sam zaista pobijedila. Jedino u suradnji s onim bestijalnim u sebi ja sam postala cjelovita, nedodirljiva, a moja je svjetlost dobila mogućnost da se izgradi u svom punom spektru.
Danas kada osjećam da netko stoji iza mene više se ni ne okrećem. A što je najljepše, već dugo nitko ni ne stoji iza mene. Moje polje je gusto i u njemu nema mjesta za nepozvane.

Naučila sam još nešto, da svi trebamo učitelje, one iskusnije od nas, ostvarenije od nas, da svi trebamo pomoć i zaštitu kako bi se nesmetano razvijali. Ja sam svog mentora dugo čekala. Za mene je to bio velik dan kad sam ga prihvatila.
Sada znam i to da su ovih dvadeset godina koje sam provela skrivajući svoje svjetlo zapravo godine u kojima sam se pripremala za ono što sam danas. Nisu me zaustavili, nisu me pobijedili, nisu me čak ni usporili. Posljedice koje sam osjećala godinama danas mi se čine kao cijena koju sam morala platiti. Dobre škole su skupe. Sve je baš onako kako je trebalo biti.
Hvala onima koji su me na tom putu pratili.

22:54 Komentari 43 Isprintaj #

<< Arhiva >>