Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 19.07.2009.

Zuji mi u ušima


Bruji, zuji i ne prestaje. Još do prije šest mjeseci, možda godinu dana zvrndalo je samo kad bi legla u krevet, krenulo bi prije spavanja i zaglušujuće ustrajalo sve dok ne bi zaspala. Sad već neko vrijeme zuji skoro cijeli dan. Dobro, pišti trećinu dana ako bi se sve skupa zbrojilo, ali omjer se mijenja i sve mi se čini da sad trećinu dana ne pišti. Ostatak dana se nadvikujem sa svojim mislima, fleša me pojmovno, fleša me vizualno; probit će mi uši, mozak, tijelo…

Tolko o tome. Tko zna zna, tko ne zna njemu dva. :))

10:28 Komentari 16 Isprintaj #

nedjelja, 12.04.2009.

Hvala ti


Naučio si me zahvalnosti, naučio si me voljeti mirno i bez očekivanja. Naučio si me dijeliti ljubav muškarca s drugima i biti zahvalna za pažnju koju dobivam ma koliko rijetka ona bila. Naučio si me da mogu podnositi bol i poniženja kakva nitko ne bi trebao podnositi i da mogu praštati i dalje voljeti. Naučio si me da mogu pretrpjeti udarce, surovo nasilje nad sobom i da me to ne može pokolebati. Nakon tebe je ostalo ono što je čvrsto i sada to svijetli nadaleko. Naučio si me voljeti bezuvjetno i kada se moja ljubav ne cijeni i kada se moji darovi rastrgani bacaju pred tuđa vrata. Pokazao si mi kako izgleda ljubav kada nema granica. Ja sam te voljela usprkos svemu i sada znam zašto. Našla sam u sebi skromnost i dobrotu kakvu nisam poznavala do sad. Našla sam nepreglednu ljubav i vlastitu dušu koja sada sa mnom višeglasno pjevuši u zboru koji vode anđeli. Hvala ti što me nisi znao voljeti, hvala ti za tvoju sebičnost i mučne sate provedene u sjeni tvoje bolesti.

Cijelo sam vrijeme mislila da pomažem tebi, a zapravo si ti pomagao meni. Hvala ti.

17:05 Komentari 37 Isprintaj #

ponedjeljak, 28.07.2008.

Srpanjski post, iliti kako je bilo u Parizu


Pariz je bio bajan, sve što sam mogla poželjeti i više od toga. Nisam pala na koljena poput male provincijalke pred veličinom svega prisutnog – to sam odradila prvi put. Ovaj put sam znala gdje idem i što mogu očekivati, išla sam kod prijateljice, na dva tjedna, bilo je vremena za sve, za turističke razglede, bezglava lutanja, za vraćanja na omiljena mjesta, beskrajna ispijanja kava i degustiranja vina, za šetnje pod pariškim suncem i gledanje mjeseca pod zvijezdama. Znala sam kako je dubok trag Pariz ostavio na mene kada sam bila prvi put i očekivala sam puno, ali koliko će biti ispunjeni moji dani provedeni tamo nisam znala, nisam to nikako mogla predvidjeti. Iz Pariza sam se vratila uništenih nogu od pješačenja, fizički premorena, ali dupkom puna.

S aerodroma smo prvo otišle na tržnicu i napunile frižider voćem, šarenim maslinama i brojnim sirevima. Onda kava na Bastilji, pa šetnja Maraisom, starim pariškim kvartom koji su danas naselili židovi i pederi. Prvih smo nekoliko dana iskoristile za lutanja gradom, šoping, dobru klopu i kavice po bulevarima. Onda je došlo još dvoje prijatelja pa je kaos slobodno mogao početi.

Provela sam dan u Versaillesu, cijeli dan šetala Louvreom, nekoliko se puta vraćala u Beaubourge. Prohodala sam Montmartre uzduž i poprijeko, vidjela vinograd i mlinove koji su ostali tamo još iz onog vremena, sjedila na kamenoj klupčici ispred Brzog zeca. Slušala sam ulični bend mladih puhača koji su razvalili neki fusion, čula instrument za koji nisam znala ni da postoji, na prometnom križanju metroa zatekla gudački orkestar kako vježba s dirigentom na čelu. Jela sam gušću jetru serviranu na salati. Jela sam puževe začinjene maslacem i travama. Jela sam kavijar od patlidžana i ljute kandirane trešnje razveseljene češnjakom. Jela sam lososa skoro svaki dan. Bila sam u afganistanskom restoranu. Bila sam u japanskom restoranu visoke klase u kojem je mladi japanac pripremao hranu, a stari je japanac s uređenim brkom samo pomno slagao na tanjure. Bila sam u japanskom restoranu osrednje klase. Na trgu precrtanom iz mašte slušala sam ženski zbor. Čudila se prljavim ulicama i jednostavnim parižanima koji sjede za skučenim stolovima. U nekoj sam crkvi pronašla grob René Descartesa i pomolila se za njega. Bila sam pod Eiffelovim tornjem i nisam se popela na njega. Šetala sam Luksemburškim parkom po sunčanom danu, a drugi put sam preko parka bježala od kiše. Jela sam najfinije arapske kolačiće i kineske specijalitete kakvih nema kod nas. Donijela sam mirisne začine u svakakvim bočicama. U La Fayetu sam pronašla Tiffanijevo srebrno srce i praznu garderobu u vrijeme rasprodaje. Stajala sam hipnotizirano pred Yves Saint Laurenovim izlogom i tada shvatila zašto se svijet prestravio njegovim odlaskom.

Na kraju se dogodilo čudo – savladala sam taj velik i prekrasan grad, iako se na početku činilo da će on savladati mene. Postala sam barem malo parižanka, živjela sam trenutke ispunjene umjetnošću i ljepotom, jednostavnošću i divotom, na svakom koraku.

A sada je vrijeme za odmor od svega. Odoh na more. :)

14:09 Komentari 23 Isprintaj #

nedjelja, 15.06.2008.

Lipanjske radosti


Nekako je postao običaj da je za mene lipanj mjesec događanja, previranja, komešanja, zbivanja puno ko u šipku koštica. Čak i kad se ništa ne događa svašta se događa. A ove je godine započeo burno s navještajima promjena ili pak njihovim finalizacijama. Počela sam raditi u novoj firmi, isti posao ali na novoj adresi. Nije to meni zvučalo toliko značajno, osim što je donijelo neizvjesnosti nove radne sredine. Treba opstati u njoj, dobro se plasirati, prodati, opravdati svoju poziciju znanjem, spretnošću i komunikacijskim vještinama. Sve to očekivano, ali dogodilo se i nešto baš banalno neočekivano. Lokacija novog posla je u gradu, u mom susjedstvu. Samo se spustim autom niz ulicu i prošetam do posla. E pa tome zaista nisam pridavala neki značaj, u svojim razmišljanjima o novom poslu s tom situacijom nisam računala – a život mi se nepredviđeno i stubokom promijenio! Osim što sad trošim petinu benzina od one koju sam trošila do sad i što do posla zbog problema s parkingom djelomično hodam, dakle pješačim (već sam dobila i lagani muskulfiber, ne toliko od pješačenja koliko od dosadašnjeg nekretanja – nisam ni znala da se toliko ne krećem:)), ja sam izbjegla gradske gužve koje su svim stanovnicima velikih gradova dobro poznate. Umjesto minimalnih sat vremena koliko sam provodila u dolasku i odlasku s posla sad u autu provodim najviše deset minuta. Čudo neviđeno – ne ovisim o situaciji u prometu, nema straha od prometnih čepova i stajanja u njima, nema ludovanja po cesti, slaloma i relija samo da bi ostala u okviru sat vremena provedenih u prometu na dan. Nevjerojatno koliko manje stresa i više vremena imam, poslije posla se vidim s prijateljima koji su svi mahom tu negdje u gradu i s kojima sam do sad izbjegavala nalaženje nakon posla jer sam svaki dan jurila doma samo da se riješim prometa i gužve, a kad bi se već dokopala kuće nije mi se više nigdje izlazilo.
Još nešto, firma je mala i nema menzu kakvu sam imala do sad. Dakle, nakon posla prošetam do dućana, a to nisam radila godinama već bi jednom ili dva puta mjesečno kupovala po velikim centrima koji su mi bili usput, sad mi je čak i plac u blizini, počela sam kuhati, brinuti o tome što ću i kako pripremiti. Ispočetka me ta ideja plašila jer je značila manje slobodnog vremena, ali iskreno više me uopće ne smeta. Sama određujem što ću taj dan jesti, a osim placa u blizini imam i nekoliko poznatih zalogajnica, restorana, ćevabdžinica pa ako mi se baš ne kuha mogu usput ili za vrijeme pauze ušetati (!) u neki od njih.
Ja ponovno živim u svom gradu, to je poanta. Osim što sam izbjegla prometni stres i često višesatno crvljanje u autu moj se život ponovno počeo odvijati u gradu u kojem sam odrasla, u njegovom središtu koje sam poznavala do u svaku asfaltnu rupu i reljef na zgradi, a koje sam sad već godinama izbjegavala. Nisam više u izolaciji koju su velike kompanije nametnule povukavši se iz središta grada. E da, i radno mjesto mi izgleda ko da sam kod nekog doma. Smješteni smo u privatnoj vili prilagođenoj našim potrebama. Odjednom je počelo imati smisla donošenje u ured tegle s cvijećem i lijepljenje omiljenog plakata na zid. Za sad izgleda da ne može bolje.

Prvi sam tjedan mjeseca provela radno u Istri, a posljednji tjedan krećem na godišnji koji ću provesti u mojoj omiljenoj europskoj metropoli. Nisam još spremna otkriti kojoj, ček da prvo stignem do tamo, iako je karta u džepu ne vjerujem dok ne sletim.:)

Iako su prekidi i mirenja s mojim dečkom dio naše ljubavne svakodnevice početkom sam mjeseca vrlo ozbiljno prekinula s njim. Bila sam toliko sigurna da je to posljednji put, da više nema te poruke na koju bi odgovorila ili poziva kojem bi podlegla, da nisam mogla biti sigurnija – sve do pobjede naših nad Nijemcima. Koja euforija! Podlegla sam i eto me sad opet s njim, u sretnoj svađi. Dobro, to je pomalo histeričan razvoj situacije, ali čini se da smo sa svakim mirenjem bliži nekom imaginarnom cilju. Tko zna, možda još bude nešto od nas. Iako već slutim prekid krajem mjeseca i mirenje početkom sljedećeg. Šta ću, takav nam je ritam.

Bemu, sad sam stvarno istresla dušu. Čemu? Pa lipanj je, sve se vrti i okreće a ja se mijenjam i radujem. Ovo je moj mjesec pupanja, već sljedeći ću biti puno ozbiljnija. :))

13:17 Komentari 22 Isprintaj #

nedjelja, 18.05.2008.

Ja bi ipak nešto drugo...


Može li osvještavanje nekog problema donijeti po sebi rješenje istoga? Kažu ljudi da može. Moguće da se cjelokupna psihijatrija ili bar neki ogranci psihoterapija temelje ne tome, ne znam, nisam se bavila time. Meni osobno osvještavanje nije puno značilo, to mi je prije bio nužan preduvjet za početak rada. Naravno da moraš uočiti problem da bi ga krenuo rješavati. Ne znam kako to radi kod drugih ali ja kad sam osvijestila neki svoj kompleks, strah ili neku drugu psiho-dramu tek sam onda morala prionuti na posao. Prije svega trebalo je detektirati gdje se sve određeni obrazac pojavio i u kojoj se mjeri uvukao u moje razmišljanje i ponašanje, potom je trebalo definirati novi željeni obrazac a onda ga je trebao i utjeloviti. A zamijeniti jedan obrazac drugim je opet rad za sebe i zahtijeva pravi sportaški trening. Ne ide to odjednom i nije to baš samo tako. Treba biti uporan i ne odustajati zato jer ti nije uspjelo od prve. Zato, blago onima kojima samo osvještavanje pomogne. Ja do sad nisam bila te sreće.

No, tu postoji i druga strana priče za one koji vjeruju u karmu, u putovanje duše i njeno pamćenje. Jer, što je s onim problemima koje smo na svjesnoj razini riješili, prizvali ih iz podsvijesti i obračunali se s njima, ali kad u stvarnosti sav taj rad nije dao rezultata, kad stvari nikako da krenu željenim smjerom? Osobno mogu objaviti da sam sa svojim mentorom krenula dalje, da uz njegovu pomoć (a i ne samo njegovu:)) uklanjam energetske blokove koji su vezani uz moje tijelo vjerojatno od samog rođenja ako ne i od prije. Neke predisponiranosti dolaze genetikom, neke odgojem i okruženjem, a neke su otisnute na duši koja nas nosi kroz ovaj život. Do memorije duše vjerujem možemo doći regresijom i tu se javlja ta famozna metoda osvještavanja, ali kako ja baš ne vjerujem u njenu svemoć ni ne čudi što moje regresije nisu krenule tim smjerom. Vidjet ćemo kuda će me ovo odvesti. Možda uklonim i posljednji čep u mom pretis-loncu.:))

Eto, tako sam ja veliki skeptik i mali filozof krenula putem alternative u razgradnju svoje malenkosti. Ma veselo je to, donosi promjene koje su u mojoj dobi već sasvim rijetke, ne zbog lijenosti već stoga što sam puno toga do sad već odradila, preradila, premjestila i namjestila. Danas da bi nešto pokrenula čini se trebam pomoć izvana, a i nešto radikalnije metode. Moguće sam krenula stranputicom, ali stajanje na mjestu nerijetko bude lošiji izbor od kretanja u krivom smjeru. Barem na kraju saznamo da je put bio kriv pa možemo izabrati neki drugi. Dok stojimo možemo kriviti samo putnika koji je odustao od putovanja.

17:51 Komentari 25 Isprintaj #

četvrtak, 01.05.2008.

Crtica


Ušutjela sam. Ne odgovaram na mailove, ne ostavljam komentare, ne odgovaram na njih, kao da sam upala u rupu. Internetska komunikacija me ne zanima, pokušavam živjeti nešto stvarno ali sve se to svodi na čekanje ili čak ni to. Moj mentor misli da bi ja sad sama trebala voditi svoje učeničko putovanje a ja ne znam što bi. Nigdje me ne vuče i ništa se ne događa i tako već mjesecima. Ukopala sam se. Pomišljam da se radi o onim padovima ili nazadovanjima kad dugo ideš okomito uzlaznom putanjom. Energija na kojoj sam jahala negdje se osula, umjesto oceanskog vala koji me strmoglavo nosio svemirom sada sjedim u lokvici. Možda sam stala zbog straha. Možda zato što se ono izvanjsko nije još poklopilo s onim unutarnjim. Možda zato jer moj mentor misli da sam spremna postati sama svoja učiteljica, a ja samo čučim u kutu i osjećam krivnju jer kao dijete želim da me netko pritom drži za ruku. Možda mi nedostaju roditelji koje sam prerano izgubila pa u svom mentoru ili možda ljubavniku tražim zamjenu. Možda sam ljuta na one gore jer ne dobivam dovoljno vodstva, podrške ili poticaja. Možda, možda...

A možda je već ova crtica znak mog novog pokreta pa će se tijesna čahura u kojoj se nalazim pokazati kao mjesto vrenja koje mi je trebalo.


12:59 Komentari 24 Isprintaj #

ponedjeljak, 21.01.2008.

O tami koje nema


Na početku nove godine kad svi očekujemo da će stari problemi postati neki sasvim novi, rješenja i čuda koja će od nas napraviti bolje ljude, ja sam odlučila odraditi svoj dug. Barem jedan. Tekst o bivšem vremenu, dobu tame koje me zadesilo prije punih dvadeset godina. Tako davno, jedva da se sjećam osobe koja je sve to živjela. Pitala sam se ovih nekoliko mjeseci zašto baš moram pisati o tome, sve je to bilo tako mučno i već je odavno iza mene, a i moja potreba da čitateljima predam djelić energije s izvora na kojem se ja napajam u raskoraku je s predajom o tami... Ja ne želim opet tamo, ali ima razloga zašto bi se trebala osvrnuti.

Jedan od njih je taj što tama postoji i ne treba joj okretati leđa. Poricanje neće donijeti njen nestanak već samo košmar koji zastire pogled. Želim vam reći da postoji naličje ovoga svijeta i da kada osjećate da netko stoji iza vas najčešće netko i stoji, čak i kada se čini da ne stoji. Postoji svijet koji možete vidjeti očima ali postoji i jedan drugi svijet koji možete vidjeti samo nekim drugim očima. Ništa strašno. Sve je to ok, mi imamo „oči“ i za taj drugi svijet, samo ih rijetko koristimo. Ne treba se bojati već treba učiti. Strah je dobar kad nas upozorava na opasnost, ali kad nas paralizira ili donosi odluke umjesto nas onda je naš najgori neprijatelj. Želim reći svima onima koji su već iskusili susrete s bićima iz drugih svjetova da su dobili dar kojeg se ne trebaju bojati, njihove „druge oči“ su već otvorene, a da bi na njih sasvim progledali poneki moraju proći težak put. Ja sam ga prošla, prije puno godina.
Da bi znali pomagati drugima barem jednom se moramo boriti i za vlastiti život.

Neću vam govoriti o stvarima koje sam vidjela i prošla jer bi mogla nekoga od vas dobrano uplašiti, a to nikako ne želim. Neću spominjati ni neke uvriježene termine jer ne bi htjela ovdje navući slučajne prolaznike koji su se u traženju puta našli na stranputici. Želim vam samo reći da postoji svijet tame izvan našega svijeta koji je istovremeno i dio njega, da postoje bića koja bilo u suradnji s ljudima bilo samostalno ovdje parazitiraju i ko zna s kojim motivima postoje i sapliću se o nas. I ako vam netko kaže da su onostrana bića, više sfere ili svjetovi nastanjeni samo svijetlim bićima koja su dobra i plemenita i žele pomoći ljudima, taj vas laže.
Ja sam odavno prošla kroz tu vatru. Sjećam se košmara, snova u kojima sam se borila i svih bića izašlih iz mraka koja su se zavlačila u moje korake. Sjećam se osjećaja straha i nemoći, a još i više osjećaja straha od vlastite unutrašnje tame i moći koju sam imala. Bilo je pogrešno što ju nisam koristila. Sjećam se pomoći koja je dolazila kad god sam je zatražila, brzo i baš u obliku u kojem sam je tražila. Sjećam se posljednje bitke koju sam vodila u snu koji nije bio san, sjećam se mirisa tamjana koji se pojavio u središtu moje sobe kada je sve bilo gotovo i potpune tjelesne i duhovne iscrpljenosti od koje se sam oporavljala godinama. Bilo je to vrijeme raznih čudesa. Sjećam se sveg znanja kojeg sam stekla. Sve što danas mogu i znam započelo je tada. Naučila sam vjerovati sebi, vidjeti, naučila sam govoriti i slušati van ovoga svijeta. Naučila sam gdje se nalazi izvor moje snage i da je pomoć uvijek tu, samo je treba zatražiti.

Borba je za mene prestala godinama nakon rata s vanjskim neprijateljima. Tek kad sam prihvatila svoju mračnu stranu, svoju razornu snagu i moć, zvijer u sebi koja će rastrgati svako biće koje joj nepravedno stane na put, tek onda sam zaista pobijedila. Jedino u suradnji s onim bestijalnim u sebi ja sam postala cjelovita, nedodirljiva, a moja je svjetlost dobila mogućnost da se izgradi u svom punom spektru.
Danas kada osjećam da netko stoji iza mene više se ni ne okrećem. A što je najljepše, već dugo nitko ni ne stoji iza mene. Moje polje je gusto i u njemu nema mjesta za nepozvane.

Naučila sam još nešto, da svi trebamo učitelje, one iskusnije od nas, ostvarenije od nas, da svi trebamo pomoć i zaštitu kako bi se nesmetano razvijali. Ja sam svog mentora dugo čekala. Za mene je to bio velik dan kad sam ga prihvatila.
Sada znam i to da su ovih dvadeset godina koje sam provela skrivajući svoje svjetlo zapravo godine u kojima sam se pripremala za ono što sam danas. Nisu me zaustavili, nisu me pobijedili, nisu me čak ni usporili. Posljedice koje sam osjećala godinama danas mi se čine kao cijena koju sam morala platiti. Dobre škole su skupe. Sve je baš onako kako je trebalo biti.
Hvala onima koji su me na tom putu pratili.

22:54 Komentari 43 Isprintaj #

subota, 16.06.2007.

Pozdrav svima


Ubijam se od posla zadnjih tjedana, a produženi vikend koji sam planirala odgođen je za slijedeći tjedan. U principu nije to nikakav bed jer mene moj posao veseli i zabavlja a i radim s odličnim ljudima, jedino što mi je mozak već pomalo spržen i što mi jako fali bloganje. Sve isplanirane teme stavljene su na čekanje, a kako sam zamislila da se priče nadovezuju muči me što se gubi kontinuitet, ona nit koja bi trebala postojati.

Možda me mrvicu muči i moja sljedeća tema jer mi za nju treba poprilična koncentracija da je savladam na pravi način, naprosto traži da joj se posvetim iz jednog dobrog mjesta koje ne mogu postići onako usput, sad dok recimo čekam da mi spremačica zakuca na vrata i pomogne pospremiti ovaj džumbus u kojem živim već neko vrijeme. A i ne znam što je to s izlascima, krenulo je prošle subote nakon posla, jedva su me nagovorili da izađem a onda me u pol 4 ujutro jedva odvukli doma. I to nikako da stane, danas planiram izlazak treći dan za redom, kao moram otresti sav taj nakupljeni „stres“. Ma ja i stres, smiješno.:) Jednostavno se tako poklopilo ovih dana.

Ipak, jedva čekam trenutak ponovnog povlačenja i posvećenosti pisanju ovog ovdje bloga.
Do skorog čitanja.


11:30 Komentari 41 Isprintaj #

nedjelja, 03.06.2007.

Neobična djevojčica


Bila sam prilično neobična djevojčica. Nisam se baš družila s drugom djecom, bilo mi je dosadno s njima, a i lagali su i bili sebični i zločesti, a ja to nisam prihvaćala. Vrijeme sam uglavnom provodila s roditeljima i njihovim društvom. Kad sam malo stasala i počela se osvrtati na stvari, postalo mi je jasno zbog čega je taj moj izbor bio jedini moguć. Razlikujući sebe i njih od onih drugih, osjetila sam zahvalnost što sam mogla odrastati u skupini tako ludo dobrih i interesantnih ljudi. Mahom umjetnici, svi od reda intelektualci, ljudi bez ovozemaljskih frustracija, igrali su bezbrižno igre ovoga svijeta, kombinirali puzzle kako ih je život bacao, bez puno straha i razmišljanja o zadanim okvirima. Bili su slobodni, nesputani, vedro su grabili u život.
Takvo je i vrijeme bilo, početak sedamdesetih, psihodelija, razbijanje tabua, moj otac kao student na barikadama, umjetnik velikog formata i danas u svojim eksperimentima sa životom, avangardan do bola. Moja majka se povremeno trudila da bude ozbiljna za sve nas, ali u ono vrijeme joj to nije nimalo uspijevalo. Stalno u kazalištu, po izložbama, kavanama, na terasama, po stanovima i ateljeima. Mnoge sam noći započinjala sa snovima u autu, a budila se ujutro u svom krevetu.

Pas Tara i ja bile smo jedina djeca u skupini i nas su vodali svugdje sa sobom. Zapravo Tara, njemački ovčar već u zreloj dobi, nije bila dijete. Njene se dobre duše sjećam i danas, a sjećam se i lekcija koje mi je davala. Priznajem, imala sam jaku osobnost i znala sam iskorištavati, onako djetinje, svoj povlašteni položaj među odraslima. Tara me učila skromnosti, strpljivosti i dobroti prema drugima.

Nije trebalo dugo da počnem sudjelovati u razgovorima odraslih. Imala sam možda devet ili deset godina kad sam prvi put progovorila. Sjećam se njihovog zaprepaštenja koje je svakim danom i svakim mojim novim komentarom sve više raslo. Iz mene je progovarao odrastao čovjek još uvijek u tijelu djeteta. Uskoro je moja majka zaključila da je stvorila monstruma, sebe je krivila što sam prerano ostarila .

Kad sam malo odrasla i počela tražiti vlastiti put opet sam se našla u starijem društvu. I opet su to bili nesputani stvaraoci, većinom umjetnici i putnici mentala na tragu duhovnog života. To je bilo vrijeme mog puberteta kad su hormoni razbijali mozak i brisali sve poznate granice. Teško, ali izdašno vrijeme. Otvarala sam sva vrata na koja sam naišla, a kroz neka sam i ušla. Sve sam analizirala, razdvajala, gledala atome kako slobodno plutaju kroz plodne bezdane, putovala u vlastite dubine i daleko izvan sebe u visine. Ljudi su se skupljali oko mene, tražili moje savjete i pozorno slušali ono što govorim. Možda su čak vjerovali da nisam s ovoga svijeta, čudili se mojoj neobjašnjivoj zrelosti, preciznosti i gotovo vidovitosti. Vjerovali su meni i mom sudu, mislili da govorim u aforizmima. Opet sam bila poput maskote u društvu odraslih, a oni su me njegovali, pazili i zvali svugdje sa sobom.
Možda su hormoni imali s tim neke veze ili sam tada bila sasvim blizu izvoru, jer danas kad se sjetim sebe gotovo sam sigurna da sam u to vrijeme svijetlila.

Sa sedamnaest sam zaključila svoju analitičku fazu. Zaključila sam da je moje znanje sad već dovoljno da svakodnevicu mogu živjeti oslanjajući se na intuitivno sintetiziranje. U to sam vrijeme počela prihvaćati reinkarnaciju jer mi je postalo jasno da je moje znanje preveliko za jednu mladu djevojku koja još nije ni počela pravo živjeti. Shvatila sam da grabim iz neke posude i da preciznost kojom vadim iz nje mora govoriti u prilog postojanja prošlih života i obilja iskustava iz nekog drugog prostora i vremena.
Moja sintetiziranja donijela su lakoću obitavanja u fizičkom svijetu i otvorila prostor za sve češće obitavanje u metafizičkom. Uskoro sam se počela baviti pojmom prosvjetljenja i nakon vanjskih i unutrašnjih pretraživanja shvatila sam da što god drugi pričali o tome i koliko god se to stanje mnogima činilo nedostižno ili da zahtjeva preveliki rad da je ono za mene lako dostupno, tu na dohvat ruke. Smatrala sam da taj spoj mogu ostvariti bez puno truda još za ovoga života, ali isto tako da moj put ne vodi tamo već da moram pomoći drugima. Moja nadarenost, koje sam postajala sve svjesnija, nije bila tu kako bi se ja služila njome već drugi, oni kojima je ona bila potrebnija.

A onda se počela dizati mračna bura i sve se promijenilo u svega nekoliko mjeseci. Zlatna žila otrgnuta od korjena, put raznesen astralnim udarom. Tama je ritualno i šepireći se ušla u moj život.


Update:

U postovima koji se trenutno pojavljuju na ovom blogu možda iščitavate metafore. Njih zapravo nema. Stvari su prilično doslovne.

Od psa Tare dobivala sam lekcije empatijom. Ona je bila jedno osobito biće s kojim sam se vrlo dobro razumjela. Tara se brinula o meni i učila me stvarima bolje od odraslih (radi se o periodu mog ranog djetinjstva).

O putovanjima izvan i unutar sebe govorim nešto jasnije u odgovoru koji sam upravo dala Natalie na njen komentar o stanju „povišene svijesti“. Ta putovanja su doslovna, a o tome kako ja taj mehanizam doživljavam možete pročitati niže, u mom komentaru (03.06. u 11:50 h). Jedina polu-metafora u tekstu je „promatranje atoma u plodnom bezdanu“. Do sada nisam vidjela atomske strukture, ali sam se spustila u područje „plodnog bezdana“ u kojem se cijela stvar odvija. Vidjela sam DNA strukturu.

O dislociranosti, kontroli, strahu od ludila i ludilu samom govorim u komentaru prije spomenutog, također upućenom Natalie.
@Kaco Mortale, tripovi za ovakva putovanja nisu potrebni, a smatram da nisu ni poželjni. Kemija vlastitog mozga meni je sasvim dovoljna. :))

14:00 Komentari 54 Isprintaj #

nedjelja, 27.05.2007.

Međupost


Obzirom da bi moj sljedeći post mogao biti krivo shvaćen, možda kao neki moj djetinji ego-trip, objavit ću prvo vlastiti komentar koji sam dala uz prošli post, za sve one koji ga nisu pročitali ili možda nisu obratili dovoljno pažnje na njega.

„Moram sve koji čekaju nastavak upozoriti da ne planiram direktan nastavak ovog teksta. Planiram zapravo cijeli ciklus, niz tekstova kojima ću pokušati, kroz priču o sebi, ispričati razne stvari koje se tiču gore navedene teme. Moram napraviti veći uvod kako bi shvatili kojim putem sam došla do ovoga do čega sam došla, koja sam sve znanja pokupila na tom putu, a isto tako morate bar malo steći povjerenja u moj sud. Eto, to je plan. :))“



P.S. Jel ima neko ko bi mi mogao i htio pomoći oko dizajna? Ovaj trenutni je uzet iz blog.hr riznice kao neka kratka prijelazna faza.


14:18 Komentari 22 Isprintaj #

<< Arhiva >>